|
|
|
INGLORIOUS BASTERDS
Kada
sam čuo prve i veoma pozitivne odzive kritičara i publike na film
Inglorious Basterds, režisera i scenariste Quentin
Tarantina, moram priznati da sam bio pomalo skeptik. Međutim,
kada sam ga konačno odgledao sa velikim uživanjem i pažnjom, na najlepši
mogući način su demantovane sve sumnje u istinski kvalitet i snagu ovog
odličnog filma.
Jedan
od retkih kvaliteta koje ovaj film poseduje jeste to što zapravo ne
pripada ni jednom striktnom ili do kraja definisanom žanru, nego je skup
različitih epoha i stilova filmske umetnosti predstavljen u
prepoznatljivom tarantinovskom žanru. Svakako, moguće ga
je staviti u žanrovske okvire i jasnije odrediti u tom smislu, ali ja ću
ovaj put svesno izbeći takav pristup, pošto gledaocima želim da ga
preporučim na drugačiji način i time prezentujem njegovu pravu vrednost.
Najkraća i najopštija odrednica bi bila da Inglorious Basterds
predstavlja svojevrsnu odu koja ukazuje ljubav i počast filmu kao
fenomenu, umetnosti i zabavi. Već sam scenarij obiluje dijalozima o
filmskoj umetnosti, a u raznim scenama joj se odaje divljenje, rezimira
se ili se parodira. Takođe, Tarantino i ovaj put veliku pažnju poklanja
tonu i soundtrack-u, pošto je svestan da je film
vizuelno-auditivni medij.
Gledanje ovog filma je pravo uživanje, pošto uspeva da zadovolji
različite ukuse i potrebe, iako mu to nije osnovni cilj i nije smišljeno
manipulativan prema gledaocu. Jednostavno, autori i akteri su neizmerno
uživali u njegovom stvaranju i kao da su sami sebi pravili uslugu i
zadovoljili najpre svoje potrebe, a zatim nam tu ogromnu opuštenost,
kreativnost i uživanje servirali na najprirodniji način. Zato je
prirodno i to da svi akteri u filmu govore svojim maternjim jezikom ili
više jezika, što je inventivna, efektna i hrabra ideja. Krajnji rezultat
je redak primer filma kakvog smo svi već odavno priželjkivali da vidimo,
pogotovo kada je reč o ratnoj tematici kao osnovnoj tematskoj podlozi.
Sve navedeno se takođe odrazilo kroz umeren i opušten tempo filma, koji
nas ne požuruje niti sam žuri, a istovremeno poseduje jaku dinamiku –
dva i po sata filma predstavljaju logičnu i pravu meru, koja gledaoca
spontano izvlači iz stvarnosti i uvodi u film tako da zapravo zaboravlja
na vreme i svet oko sebe.
Quentin Tarantino
je svojevrsni fenomen i genijalan autor, koji uspeva da odoli raznim
pritiscima i klišeima američke i svetske produkcije. On se već više od
dve decenije uspešno dokazuje kao pisac scenarija, režiser, producent,
glumac, snimatelj, autor i producent muzike za svoje filmove. Najveće
bogatstvo leži u tome što on beskrajno uživa u svemu što radi i radi
samo tako da istovremeno i uživa; Quentin Tarantino je
veliki fan i poštovaoc filma i umetnosti, pa snima onakve filmove kakve
i sam voli da gleda, a kakve istovremeno priželjkuje i publika. Snažne,
neposredne i zabavne filmove, sa puno kontradiktornosti ili kontrapunkta
koji se ne sukobljavaju nego se međusobno dovode u zanimljiv sklad. Zato
su njegovi filmovi istovremeno realistični i maštoviti, neobično
duhoviti i šokantni, opipljivi i eterični, jasni i mistični, dodirljivi
i neuhvatljivi. Inglorious Basterds u sebi sadrži i
obuhvata sve spomenuto što krasi ovog genijalnog umetnika i ubrajam ga u
njegove najznačajnije filmove pored Pulp Fiction, Reservoir Dogs,
Natural Born Killers i Four Rooms.
Christopher Waltz
je za svoju nadahnutu rolu
osvojio ovogodišnju Zlatnu palmu i nagradu
Hollywood Film Festival-a.
Brad Pitt je ostvario jednu od svojih najboljih rola i
mišljenja sam da njom konkuriše za neku od značajnih nagrada, a možda i
za Oskara za sporednu ulogu. Spisak odličnih internacionalnih
glumaca je zaista dug; Diane Kruger, Til Shweiger, Melanie
Laurent, Eli Roth, Michael Fassbender, Daniel Bruhl i drugi.
Ova
nova verzija filma Inglorious Basterds, čija je radnja
smeštena u vreme II svetskog rata, snimljena je tri decenije posle
pojavljivanja originalne verzije. Pored samog autorskog pristupa i stila,
orijentacijski i tematski se takođe razlikuje od prve verzije. Zato je u
novoj verziji uspešno iskorištena prilika da se dodatno provuče
problematika nasilja američkih doseljenika nad indijancima i robovima iz
Afrike, kao i problemi rasizma, nacionalizma, verske netrepeljivosti,
fanatizma, trijumfalizma, manipulacije ljudima i vlastoljublja - sve ono
što se dešavalo pre, ali jednako se dešava i u našem vremenu, samo na
drugačiji način, sa drugim akterima i često na mnogo prikriveniji i
perfidniji način.
Na
skali od jedan do deset, ovaj film potpuno zaslužuje ocenu deset.
Srđan
Đerić
|