ZDENKO RADOVANIĆ

Umjetnik koji život i prirodu proučava precizno i sveobuhvatno, pri tome shvaćajući da su velike istine jednostavne i univerzalne, bez granica prostora i vremena, stvara djelo kao ritualni čin. Bez nužnosti da se nešto naslika nema pomaka, a to je najvažnije jer sve ima duboku jezgru senzacije, logike i silno nutarnje bogatstvo.

 Kada posložim um na temelju takvih iskustava, to jednostavno ide i instinktivno. Razvija se dionica forme ili boje te se u određenom trenutku progovara o nečemu što mislim da bi trebao reći. Svejedno je da li je vidljivo ili nevidljivo jer one nisu energetski mrtve ili sirove dekorativne površine.

 Veliko značenje dajem slučajnostima svih vrsta (Schiller: “Ono što se čini slučajnim, to je izvorom dubokim”). To me emocionalno najviše zaokuplja. U svakoj mrlji ili slučajnoj ogrebotini nalazim više poticaja nego u takozvanom sustavnom mišljenju. Uvijek promoviram dvije vrste izričaja-osnovu i potku slike kako bi pokazao da se moj proces ne zasniva na hedonizmu dojmljivosti. Privlačnost prvog kontakta je varka koju slabi ne primjećuju.

 Kidanjem kože pokazujem meso.

 Mnoštvo odbačenih komadića papira, zamrljanih, poderanih, iskorištavam i oblikujem u drukčiju materiju. U tome uvijek ima nečega skrivenoga, a to je zagrljeno melankoličnim pogledom figure koja plijeni prvotnu pažnju. Preklapajući pronađeno jedno preko drugog, a zatim po potrebi bojom opet nijekati već napravljeno, čini mi se da dobivam zanimljive mogućnosti koje mi pružaju veće zadovoljstvo od bilo kakva dotjerivanja ili dovršavanja slike; dakle, neprekidno improvizirati čini mi se zanimljivijim od pojma napraviti, dovršiti, kolažirati i pokidati. Neprekidno organiziram nizove slučajnosti. Ono što mi se tada pokaže dominantnim, prema tome težim, i tada svu energiju usmjeravam prema ideji koja je bila skrivena u materiji – neprekidno reducirajući posljednje, dolazim do prvoga. U jednom je trenutku potrebno da vlastiti pronađeni princip ostane neko vrijeme po strani, na testu vremena i ljudske gluposti. Svoje sustave gradim od snova, slučajnosti, sjećanja, uznemirenosti, depresije, melankolije,….

 Rušim zidove i pronalazim prostor i bitak svojeg življenja. Nisam slomljen niti neću biti. Pronašao sam autentičnost preživljavanja, i kao čovjek i kao umjetnik.

Kratka biografija

Zdenko Radovanić, rođen 1967. u Osijeku, Hrvatska

 Diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi emeritusa i akademika Zlatka Kesera

 Završio privatnu Školu crtanja i slikanja u klasi redovitog profesora Igora Modrića

 Do sada je izlagao na osam samostalnih i dvadeset i jednoj grupnoj izložbi, u zemlji i inozemstvu ( Španjolska, Mađarska, Italija, Njemačka, Nizozemska,….)

 Dobitnik mnogih priznanja, nagrada i zahvalnica za svoj likovni i humanitarni rad

 Član je HDLU-a Zagreb i U.P.A.F.-a (Unione Pittori e Artisti Friuliani), Mortegliano, Italija

 Zdenko Radovanić, Croatia