REFERAT PREDSTAVLJEN NA KONFERENCIJI SLAVISTA  - SOSNOWIEC 2010

Poštovani skupe;

neizmjerno mi je zadovoljstvo da se nalazim u poziciji da govorim o stanju kulture u BiH koliko god situacija ni malo nije optimistična i obečavajuća. Sa žaljenjem moram da konstatujem kako dolazim iz okruženja gdje se kulturološki iskaz akcentira formalno i gdje se minimizira sama bit kreativnog iskaza. U izlagaju koje slijedi pokušat ću da elaboriram izrečenu tezu. Da bi što plastičnije oslikao dešavanja u kulturi krenuti ću ne od autora i autorskog rada, već od medija koji bi trebali, kada je kreativni iskaz u pitanju, biti u svezi sa animiranjem već utvrđenih vrijednosti. Uz to, opservacije koje slijede su nadasve lična percepcija tako da uključuju moju odgovornost za redove koji slijede.

Medijski prostor u BiH je podijeljen izmedju javnog servisa i regionalnih emitera kada je riječ o elektronskim medijima. Javni servis sa emiterima (od kojih su dva u Federaciji i jedan u RS-u, a lično ću govoriti o Federaciji BiH) je sa sjedištem u Sarajevu te naprosto ignorišu, ili ne stižu, da proprate kulturna događanja izvan teritorija glavnog grada. Prevashodno je riječ o specijaliziranim magazinima koji prate kulturu kao bitan segment društvenog djelovanja. Regionalni emiteri, pošto nikada nisu bili neovisni (osim u nazivu), slijede stranačke programe i direktive. Razlog je sasvim jasan; izvori finansiranja. Kako je dugo vremena građen odnos pojedinačnog nad opštim interesom ne treba čuditi da se u emisijama regionalnih emitera redovno pojavljuju autori čija djela najblaže rečeno konvergiraju neutralnosti ili sami istupi pomenutih zadržavaju nekritičan odnos spram zvanične politike u kulturi. Ta bezličnost ima cijenu; dalje strmoglavljivanje vrijednosti u djelima koja se publikuju i o kojima se govori. Time se odašilje sasvim jasna poruka talentovanim i potencijalnim kreativnim ljudima: neutralan iskaz prema vani kao cijena predstavljanja djela putem medija. U protivnom načinjeno djelo i autor se ignorišu; medijski nisu se ni dogodili. Jako mali broj događanja u kulturi su tog kvaliteta da im se ustupi medijskog prostora u nekom od kolaž programa javnih emitera. To je maksimum koji može postići autor izvan sjedišta pomenutih emitera.

Pomenutom neizostavno treba dodati nedostatak periodike koja bi se trebala seriozno baviti vrjednovanju i publikovanju djela čija će vrijednost biti ocjenjivana shodno zadatim vrijednosnim sistemima od strane beskompromisnih i ostručenih osoba. Na žalost, i ono malo sredstava neracionalno raspoređenih bez akcenta na vrijednost djela (neovisno o autoru) dovodi do kulturološke implozije. Netransparentno i projektovano dodjeljivanje grantova za kulturu dovodi pojedine aktere u poziciju da in se sustavno dodjeljuju sredstva gdje je nadležnima jedini problem da transfer potkrijepe određenom odlukom. Naravno, ne pojedinca kako bi se izbjegla bilo kakva odgovornost u budućnosti. Potom se neznatna preostala sredstva raspoređuju na ostale subjekte koji su aplicirali na način da je subjektima kojima su dodijeljena više u interesu da su im projekti odbijeni naprosto jer su dobili podršku programu u iznosu koji nije dostatan ni za oglašavanje određenog kulturnog događaja, a da ne kažemo za realizaciju. Nasuprot, nadležnima se ne može osporiti da dati projekat nisu podržali. Takvo šta se u Bosni oslikava narodnom poslovicom: „I vuk sit i ovce na broju“. Nedostatak sredstava sam pomenuo s ciljem da periodika služi za publikovanje radova privilegovanom krugu po osnovu uzajamne podrške i raspodjele sredstava bez osvrta na vrijednost djela. Stoga sve ukazuje na trku za sredstvima, a ne za djelom osvjedočene i nesporne vrijednosti. Ono nije nikome interesantno. Kada je književnost u pitanju ni ne čudi pojava da su štampari postali izdavači, te bilo koja osoba koja ima želju da se objavi ono što je sročila, ako ima novac može si priuštiti uz hvalospjeve ozvaničenih kritičara koliko god pomenuto djelo bilo, najblaže rečeno, sumnjive literarne vrijednosti. Akcentirao bih, pri tom, nedostatak književne objektivne kritike jer negativni kritički osvrt zahtjeva argumentaciju i trud u obrazlaganju, dok pozitivna ocjena lakše bude materijalizovana i ne zahtjeva dodatna obrazloženja prema autoru koji, a priori, podrazumjeva da ako plaća plaća pozitivnu ocjenu djela ponuđenog na uvid. Svemu rečenom, u ovom segmentu, treba dodati i pogrešno tumačenje statusa recenzenta koji je prevashodno tu da da ocjenu kvaliteta djela (za koju ne smije biti dileme), a ne usklađenosti ponuđenog djela sa izdavačkom politikom kuće. Zato, sa žaljennjem naglašavam, da bilo ko ko može priuštiti novčano ulaganje u sve navedeno može očekivati epinikije i verbalni žonglerizam „kritičara“ koji će iščitavati ponuđeno djelo decidno do segenta kojim će moći potkrijepiti napisani hvalospjev. A o „detalju“ da će djelo biti bez konzumenata i time bagatelizirano nikoga ne interesuje; tretira se kao prećutna kolateralna šteta koja je udovoljila još jednoj sujeti.

Kako bi se stvorio privid postojanja kulturološkog miljea i utopila autorska neinventivnost pristupa se festivalskom iskazu gdje se individualno utapa u populističkom sa pozitivnim „ocjenama“ organizacije i tome slično. Nanovo pristup kolateralne dobiti horskog pjevanja bez uvida u stvarnu vrijednosti. I sami mediji su u funkciji protažiranja populističkog koncepta kako bi se ugušio bilo koji individualizam, koji sagledavaju kao neposrednu opasnost sukcesivnog uništavanja bilo kakve mogućnosti da se oglasi kreativni autentikum koji bi predstavljao mogućnost raskrinkavanja dobro isplaniranog načina usmjeravanja budžetskih sredstava zaslužnim autorima.

Poseban problem predstavlja oživljavanje folklornog elementa koji inklinira nacional-romantizmu koji afirmise „autore“ koji se bave pomenutom istorijskom građom i čiji glas se ne čuje dalje od četiri čoška njihove izbe. Veličanje nacionalnog pastiša omogučava konforan život, a kako su mnogi autori zavjetovali se Riječi principijelno su na grudobranu njene slobode. Do sada nevedeno je dovedeno u sumnju kod neupućenih time što postoje autori čija djela se prevode i objavljuju izvan BiH, ali rijetko ćete čuti da su to koncepti među narodne kulturne saradnje čiju realizaciju gledamo ili kroz razmjenu ili potkrijepljenu izdašnim sredstvima budžetskih korisnika. Bit je izgradnja degradativnog vrijednosnog sistema i koncepta zavjere. Obzirom na ozvaničene kritičare pune hvale za objavljena djela konstantno izostaje valorizacija kroz međunarosne nagradne institucije. To se vješto brani urotom na višim nivoima; kako mi imamo plodnu kreativnu produkciju koja iz bilo kojih neshvaćenih razloga biva neobjektivno sagledavana. Naravno nekvalitet djela kao razlog biva u polazu izostavljen. Tu su i suštinski kreativci koji su izloženi, ili njihova djela, minimiziranju i odguruju se u stranu. Stoga se ne usuđuju ni oglašavati ukoliko se odvaže služiti Kreaciji. Na taj način zadrže mir koji je neophodan za samo stvaralaštvo.

Izdavačka politika u BiH, nadasve, ide na ruku daljem uništavanju vrijednosnih sistema. Prisutna su dva načina objavljivanja djela: izdavači koji su podržani od aktualnih političih centara čija djela bivaju štampana, medijski promovirana i štampari koji su doregistrovani za izdavaštvo te slobodnim autorima omogućavaju štampanje djela uz stoprocentno finansijsko učešće. Bitno je napomenuti da u BiH ne postoji organizovana distributivna knjižarska mreža što dodatno usložnjuje problem autorima koji su se odvažili očuvati samopošovanje.

                                  Emir Sokolović