|
|
|
ARTHUR RIMBAUD - NEZASITO PROKLETSTVO
"Od Jahve to dolazi, mi tu
ne možemo reči ni da ni ne"
Biblija 24/50
"Šahista vuče potez,
a Bog ruku šahiste"
H.L.Borhes
Ogroman, ali vremenski kratak, životni put ljubimca Bogova, krcat
vijaduktima i serpentinama kako može biti samo život prokleta čovjeka;
krvava epopeja od mladalačkog oratorstva pa do Hans Kastorpovske bjeline,
biva krunisan nezasitošću smrti - jedinog poroka kojem robujemo svi.
Zapanjujuća je istina da postoji nevjesta koja revnosno zna obuzdati
svoju ljubomoru, ublažiti izazov i uspješno odoljeti svim iskušenjima.
Svjesna je da će sva evoluirati za vrijeme pira; svjesna je da ni na
jedan mogući način ne može biti ta koja je izigrana. Suđaje su
dodijelile njenoj strpljivosti i istrajnosti gromoglasno odijelo Djeteta
kojem je i Sotona zavidio. Nije čekala mnogo jer su prvokacije bile više
no bolne. Čekala je 37 godina. 10. novembra 1891 stalni zatočenik Muze
izdaje svoje sljedbenike prešavši u vječno. To biva još jednim
nepobitnim dokazom da sve osim te crne nevjeste biva tuđe; jedino smrt
je lična. Zahvaljujući bogatstvu života crnog demona što se ceri neto po
smrti počinju kolati legende i počinje da se ispreda mitska epopeja
ravna Homerovoj. Niko nije ni slutio da se kult ličnosti, koji je brižno
njegovan, nalazi u vidnoj oprečnosti sa vrijednostima istog kao poete.
Bogatstvo života trebalo bi prevashodno da ima za zadatak da nam omogući
lakše rješavanje rebusa koji svu svoju iskonsku snagu poprima tek po
stapanju života i djela. Ni u kom slučaju ne želim da se negira čin tih
dobrih ljudi koji znaju izraziti zahvalnost Največem, ali njihova
neukost ih nagoni na nešto što nikada ne bi učinili da im je
blagovremeno predočeno u koju su se pustolovinu upustili. Misterije
treba pojašnjavati, a ne činiti ih još nedostupnijima kao što su sami
učinili. Uzimajući u obzir dobrohotnost ne možemo a da im ne praštamo.
Sam Rimbaud je govorio da su pisanje i život podudarni i jedinstveni; da
se život piše, a poezija živi. Samim time je svaki pokušaj razdvajanja
homogene cjeline, kao što je la poesie, apsurdno. Blijedi nakot koji se
dograbi dotičnih informacija, zahvaljujući usmjerenosti kroz sfere
striktno racionalnog, dolazi do zaključka da bi izostavivši legendu samo
djelo izgubilo svoju vrijednost. Možda sam kult ličnosti jeste nešto što
mu je posthumno dodijeljeno od nepoznatih Sila. Autor je sam naglasio:
"Bez misli, bez riječi, pozvan od daljina,
S dušom, od ljubavi silno opijenom,
Na put ću da pođem, poput ciganina,
Kroz prirodu - srećan kao s nekom ženom."
Mišljenja sam da nam predhodno izrečeni stihovi uveliko potpomažu da
dođemo i do rješenja, ako se to tako može nazvati, poimanja pjesnika.
Kao da je predpostavljao poteškoću na koju bi mogao naići, jer moraćete
se složiti da ni najmanje nije lako otkloniti sa trona lik homerovskog
pjesnika starca i zamijeniti ga mladom buktinjom koja sgara. Iz stihova,
koji su kristalno jasani, proističe zaključak da pjesnik stvara u
nesvjesnom stanju, a pridodavši k tome i izjavu jednog od klasika koji,
između ostalog, kaže da se najviše užasava svjesnog elementa u pjesmi,
sasvim jasno se kristališe misao (zanemarujući koliko bila
fantazmagorijska, a neće ukoliko načinu promišljanja pridružimo i
dimenziju transcedentalnog) da je pjesnik samo metafizička spona
neznanih nam Sila i bjeline papira koju treba osmisliti. Svojevremeno je
neko zapisao da Bogovi govore prvi stih, a da je na nama da ga razvijemo
dalje u pjesmi; uspješno ili loše - to ovisi isključivo o nama.
Dalo bi se sve gore rečeno onda svesti na misao da poezija predstavlja
međuprostor ispunjen formom življenja u čijim zlim namjerama se nalazi
oružje; smrtonosno oružje u vidu djetinjastva.
Poslije izrečenog uvoda ubjeđen sam da će osnovna teza razmatranja "Artur
Rimbaud - nezasito prokletstvo" biti bliža, a samim time priuštiti vam
niz ushićenja.
Prokletstvo. Anatema. Izgvorivši te pojmove ne možemo a da nam se ne
predočava vizija nečega što je samo po sebi obskurno i što nam dolazi
kao jeka pogrešno igrane karte Bogova. Ipak postoje načini da se
koriguju; i to ljudske. Zvuči pomalo iluzorno, jer ko je čovjek!? Ima li
on upliva u Božansko? Saglasan sam s time da ima pravo, ali time nije
ništa riješeno jer nam se nameće pitanje mogućnosti. Intrigantno je i
pitanje na koji bi se način moglo ublažiti prokletstvo. Počnimo od
predpostavke da Anatema nije ukorijenjeno stanje. Prije bi se dalo
govoriti o tome da je stećeno bilo to uobraziljom, religioznim odgojem
od rane mladosti ili pak autosugestijom. Iz tog proističe da je
prokletstvo samo osjećaj Prisuća kojeg, spoznavši mu iskon, se uopšte
nije teško osloboditi. Također nije rijetka pojava da se prokletstvo
poistovjećuje sa ojađenosti i nesrećom. Jeste da sva tri stanja duha
egzistiraju u sferama transcedentalno-metafizičkog , a što ne potvrđuje
njihovu istovjetnost.
Osim prokletstva postoji još jedna od specifičnosti koja karakteriše
kreativne ljude (umjetnike), a koja se najčešće oslovljava sa pjesničkom
kobi. Pjesnička - najvjerojatnije jer je kod tog soja najtransparentnija,
ali ni u kom slučaju ne isključuje pripadnike drugih izraza umjetnosti.
Obzirom da smo predhodno konstatovali postojanje metafizičke dimenzije,
izravno proističu i neke zakonitosti u toj sferi.
Djelotvornost Anateme se manifestuje u više vidova. Najuočljivija je u
sukobu i prožimanju dva osnovna principa, a to su vita contemplativa i
vita activa o kojima govori njemački ideolog Niche u djelu "Osvit"
fragment 41, a u kojem se kaže:
"Ne zaboravimo, mi, kao ljudi vita contemplativa, kakvo zlo i nesreća su
se kao različite naknadne posljedice kontemplacije nadvili nad ljude
vita activa - ukratko, kakvu vrstu protivračuna ima da nam sastavi vita
activa ako se i suviše ponosito razmećemo pred njom svojim
dobroćinstvima. On bi nam na prvom mjestu pokazao takozvane religiozne
prirode čiji broj preteže među poklonicima kontemplacije i koje, prema
tome, predstavljaju njihov najoštriji tip. One su u svim vremenima
djelovale njihov najoštriji tip. One su u svim vremenima djelovale u tom
smislu da praktičnim ljudima otežaju život i da im ga, gdje je god
moguće, ogade: da nebo zamrače, sunce ugase, radost pomute, nadanja
obezvrijede, djelatne ruke parališu - sve to su znali kako da učine, baš
kao što su za tegobna vremena i osjećanja imali svoje utjehe, milostinje,
priticanje u pomoć i blagoslove. Na drugom mjestu nam može pokazati
umjetnike koji su nešto rjeđi nego religiozne prirode, ali još ipak
česta vrsta ljudi vita contemplativa…"
Citatom Tomasa Manna iz pripovjetke Tonio Kriger" saznaćemo nešto
detaljnije o manifestaciji tog vida Anateme:
"Ne spominjite poziv Lizaveta Ivanovna! Književnost uopšte nije poziv,
već prokletstvo - neka Vam je znano. Kad počinjemo da ga osjećamo, to
prokletstvo? Rano, užasno rano. U doba kad bi s pravom trebalo da živimo
u skladu sa bogom i svijetom. Počinjete da se osjećate obilježenim,
osjećate zagonetnu suprotnost između sebe i onih drugih, onih sebičnih i
valjanih, sve dublje i dublje zjapi onaj ponor ironije, nevjerovanja,
opozicije, saznanja, koji Vas dijeli od ljudi, i o tada nema više
sporazumjevanja…"
Drugi vid bi bio osjećaj neprestanog prisustva Sila i poimanje koje se
nameče da sve ima svoj uzrok. Prkositi Bogovima niko se ne usuđuje. Ko
je taj da čini dobro. Zar nije na Bogovima da to čine. U hinduskoj
mitologiji ima interesantna neman po imenu Ašara. Nalazi se u predjelu
želudca i u trenutcima kada čovjek počne činiti dobra djela ona ga muči
i povlači se tek pošto zlo nadomjesti pređašnji princip. Otkrivanje
tajni je također kažnjivo kao i činiti dobro, a radi čega je Rimbaud
izgubio nogu, a po tom i život. Da bi se najvjerodosojnije predstavilo
prokletstvo jednog od miljenika Bogova detaljno ću citirati "Uvod" u "Pustinje
ljubavi" dozvolivši da posthumno govori sam o sebi.
UVOD
Ovi spsi potiču od jednog mladog, sasvim mladog čovjeka, čiji se život
odvijao nije važno gdje; bez majke, bez rodnog kraja, ne vodeći brigu ni
o čemu poznatom, bježeći od svakog moralnog pritiska, nalik na život već
mnogih kukavnih mladića. Ali on, toliko mrcvaren i toliko smućen, da je
samo dospio do smrti, kao do jedne strašne i kobne nevinosti. Pošto nije
volio žene - iako pun krvi! - on je bio vaspitao svoju dušu i svoje srce,
svu svoju snagu, u čudnim i tužnim zabludama. Iz snova što slijede -
njegovih ljubavi! - koji su ga obuzimali u njegovim posteljama ili na
ulicama, iz njihovog nizanja i njihovog završetka, proističu pitoma
religiozna razmišljanja. Možda će se neko sjetiti stalnog sna
legendarnih muslimana, - koji su ipak srećni i obrezani! Ali pošto ova
čudnovata patnja posjeduje izvjesnu onespokojavajuću vlast, treba
iskreno zaželjeti da ova Duša, koja je zabludjela između svih nas, i
koja, kao što izgleda, želi smrt, nađe u onom trenutku ozbiljnu utjehu i
da bude dostojna!
Emir Sokolović
|
